DISLEKSIJA

Šta je disleksija?

U  medicinskoj klasifikaciji bolesti DSM IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorder – međunarodna klasifikacija mentalnih poremećaja) disleksija se definišese kao poremećaj pri čitanju, a što je danas i opšeprihvaćen prijevod riječi disleksija. Prema ovoj klasifikaciji bitno obilježje poremećaja u čitanju je dostignuti nivo čitanja, odnosno tačnost u čitanju, brzina i razumijevanje, mjereni individualno standardizovanim testovima, a koja je znatno niža od očekivane s obzirom na hronološku dob osobe, izmjerenu inteligenciju i obrazovanje primjereno dobu.

Dakle, disleksija podrazumijeva skup simptoma koji opterećuju ljude koji imaju probleme sa jezičkim vještinama, posebno čitanjem. Razlog zbog kojeg disleksiju zovemo smetnjom u učenju jeste taj što u velikoj mjeri otežava akademski uspijeh u tipičnom nastavnom okruženju.

Uzroci disleksije?

Tačni uzroci još uvijek nisu potpuno jasni, ali istraživanja mozga ukazuju na razlike u načinu na kojji se mozak disleksničnih osoba razvija i funkcioniše. Disleksnične osobe imaju probleme sa diskriminacijom glasova u riječima a  što je ključni faktor u smetnji pri čitanju. Disleksija nije posljedica niti nedostatka ineligencije, niti nedostatka želje za učenjem, niti oštećenja čula, uslova sredine u kojoj disleksičar odrasta, niti bilo kojeg drugog ograničavajućeg stanja.

Savremena istraživanja pokazuju da 15-20% populacije ima poteškoće u čitanju, od toga broja 85% ima disleksiju. Javlja se kod ljudi iz svih socio-ekonomskih sredina i svih intelektualnih nivoa.

Osnova nastajanja disleksije je ta što se Vernikova zona manje razvija u lijevoj strani mozga a koja je zadužena za govor, čitanje, pisanje i komunikaciju uopšte, dok se više razvija u desnoj strani koja je zadužena za koncepte i slike.

Disleksija je često porodično nasljedna te je velika vjerovatnoća da će disleksični roditelji dobiti disleksičnu djecu.

Kako prepoznati disleksiju?

Većina disleksičara u vtrićkom uzrasu su srećna i dobro prilagođena djeca. Problemi nastaju već početkom polaska u školu, kada način podučavanja početnog čitanja i pisanja ne odgovara njihovom stilu učenja.

Djeca oboljela od disleksije mjenjaju grafički slična slova (b-p, b-d, n-u, š-ž) pa mmožemo čuti dobar-bodar, bebica-dedica, mjenjaju fonetski slična slova (d-t, g-k, b-p, z-s) kao na primjer brati-prati i slično. Takođe,  imaju teškoće u povezivanju grafema i fonema (slovo-glas), teškoće u povezivanju glasova i slogova kao i  izostavljanje slogova.

Javljaju se i srtukturalne greške premještanja ili umetanja, dodavanja slogova i slova, teškoće u praćenju slovnog ili brojčanog niza (12-21), teškoće u smjeru čitanja (gore-dolje, lijevo-desno), često se vraćaju na već pročitani niz te čitaju istu riječ na nekoliko pogrešnih načina.

Simptomi koji su još prisutni jesu: česta zbunjenost bez razloga, u radu su nepostojani, teško pamte više instrukcija, nespretni su u nekim područjima dok su u drugim vrlo spretni (na primjer imaju problema sa spoticanjem i orjentacijom dok su izuzetno spretni u sklapanju lego kocki), velika količina truda a slabi rezultati u radu, puno su bolji u usmenom izražavanju, neuredan rukopis, sporije pisanje, greške pri prepisivanju teksta, nepravilan raspored riječi u rečenici.

Većina navedenih simptoma može se pojaviti i kod velikog broja djece koja nemaju disleksiju što često zbunjuje i roditelje kao i nastavnike. Osnovna razlika je kvantitativna i kvalitativna. Simptomi kod oboljele dijece su brojniji, jače izraženi i traju dosta duže.

Posljedice disleksije

Uobičajene posljedice disleksije su problemi sa čitanjem i pisanjem, neki disleksičari nemaju problema sa početnim čitanjem, kod njih se problem javlja kasnije kada se zahtijeva upotreba složenih jezičkih vještina kao što su gramatika, razumijevanje teksta iz udžbenika i pisanje sastava.

Takođe imaju problema sa govornim jezikom, ne mogu jasno da se izražavaju, ne razumiju u potpunosti smisao tuđeg iskaza. Kasnije se javljaju i problemi koji dosežu daleko izvan okvira učionice. Imaju probleme na radnom mjestu u socijalnoj interakciji, emocionalne probleme, obeshrabreni su za dalje školovanje, misle da su „glupi“i manje sposobni nego što to i jesu te ih boli njihova nesposobnost da dostignu vlastite ciljeve.

Kako bi se ublažile posljedice rano dijagnostikovanje disleksije je veoma važno, jer je to prvi korak u ranoj intervenciji u procesu savladavanja neophodnih vještina. Ako se  simptomi uoče u predškolskoj ili u ranoj školskoj dobi, adekvatnim pristupom izbjeći će se teškoće u savladavanju pisanja, čitanja, kao i psiho-somatski simptomi (tikovi, mucanje, strahovi od škole…).

Savjeti roditeljima oboljele dijece

  • Nemojte dijete proglasiti lijenim ako izbjegava čitanje i pisanje;
  • Nemojte zahtijevati da čita “naglas”;
  • Nemojte ga porediti s drugom djecom u razredu;
  • Nemojte stalno prigovarati da mu je rukopis neuredan;
  • Ohrabrite ga da smije raditi i polako ako mu je to lakše;
  • Otvoreno razgovarajte o stvarima koje mu ne idu za rukom;
  • Pohvalite ga za sve što učini dobro;
  • Sarađujte s djetetovim učiteljima i objasnite im sa kojim i kakvim se teškoćama dijete susreće;
  • Nemojte razvijati osjećaj krivice ni kod sebe niti kod samog djeteta, jer se tako uništava djetetovo samopouzdanje i smanjuje se mogućnost napretka
  • Podstičite ga u drugim aktivnostima u kojima je kreativan i maštovit
  • Javite se logopedu radi tačne dijagnoze i potrebnog uključivanja djeteta u tretman s vježbama čitanja i pisanja, gdje će se dati naglasak na vezu slovo-glas;
  • Disleksična djeca uče na neverbalan, odnosno vizuelan način, u skladu sa tim svoju djecu podstičite na učenje putem slika, ohrabrite ih da izrađuju mape uma, da koriste više boja, slika, različitih materijala i slično;
  • Recite djetetu da su i mnoge poznate ličnosti (npr. Tom Cruise, Hans Christian Andersen, Leonardo da Vinci, Albert Einstein, Steve McQueen i dr.) imale disleksiju.

AUTOR TEKSTA: