STRUČNO „UBIJANJE“ DJEČJEG POTENCIJALA

Danas kada je usavršavanje „stručnjaka“ dostupno na sve strane, razni edukativni seminari te međusobno razmjenjivanje korisnih savjeta, mi  i dalje podliježemo tradicionalnoj stereotipnoj nastavi i vodimo se šablonom SVA DJECA SU ISTA.

„Nemirna djeca mijenjaju svijet!“

Kada kažemo nemirno dijete, mislim na ono za koje se danas kaže da je „hiperaktivno“ (a ono je u stvari živahno), da nema mira i tada ga kategorišemo kao dijete sa ADHD sindromom.

Šta je ADHD sindrom?

ADHD sindorom predstavlja deficit pažnje i poremećaj hiperaktivnosti (Attention Deficit and Hyperactivity Disorder – ADHD) kod djece i odraslih. Poremećaj se od četiri do devet puta češće sreće kod dječaka nego kod djevojčica i najizraženiji je u periodu od šeste do dvanaeste godine.

Kako da prepoznamo da dijete ima ADHD?

Djeca sa ADHD sindromom pokazuju različite znakove poremećaja pažnje i impulsivnosti. Neki od simptoma su:

– dijete je u stalnom pokretu;

– dijete je često uznemireno;

– dijete ne izgleda kao da sluša ono što govorite;

– dijete se veoma bučno igra;

– dijete često prekida ili upada u riječ onom ko govori;

– dijete ne završava započete zadatke;

– dijete ima jako dobru percepciju i veliku moć zapažanja;

– dijete je izrazito znatiželjno, ne zanimaju ga površna objašnjenja;

Dijagnoza ADHD sindroma se postavlja nakon što je dijete pokazalo više od šest simptoma poremećaja pažnje ili hiperaktivnosti u trajanju od najmanje šest mjeseci. Ljekari postavljaju dijagnozu na osnovu određenih smjernica i kriterijuma, što podrazumijeva prikupljanje informacija iz nekoliko izvora – vrtića,škole, roditelja.

Svaki ADHD je isti?

Ne! Postoje tri oblika ADHD sindroma:

Kombinovani – obuhvata nedostatak pažnje, hiperaktivnost i impulsivnost. Ovo je najčešći oblik ovog poremećaja.

Hiperaktivno-impulsivni tip – obuhvata hiperaktivnost i impulsivnost, ali je dijete uglavnom u stanju da zadrži pažnju na određenoj stvari/aktivnosti…Ova kombinacija poremećaja najčešće se otkriva još u predškolskom uzrastu i od nje pati oko pet odsto djece sa ADHD sindromom.

Nepažljivi – djeca sa ovim tipom poremećaja su uglavnom slabo aktivna. Ne ometaju aktivnosti na času niti drugu djecu, pa često simptomi ostaju neprimijećeni..

Da, hiperaktivne djece ima i često ih srećemo, ali se ne mogu složiti da je danas svako drugo dijete kategorisano i svrstano u isti „koš“! Da li smo se ikada zapitali zašto su zapravo ta „nemirna“ djeca nemirna? Da li su nemirni zbog manjka zainteresovanosti za datu aktivnost ili manjka vaspitačeve zainteresovanosti za njih? Nemirno je i ono darovito dijete, ali nikada nećemo reći nemirno je, jer je darovito, već, jer je hiperaktivno!

E, tu je naš problem!

Problem je što vaspitač ne prepoznaje dragulj koji ima pored sebe, dragulj kome treba samo malo da bi postalo genje. To je taj vjetar u leđa, a ime mu je vaspitač! Ukoliko nemamo pravu procjenu, nemamo pravo reći, a ni klasifikovati dijete. Trebamo se zapitati da li to dijete želi i može još, koliki je njegov kapacitet i da li se on može još više nadograditi.. Ne smijemo dopustiti da tradicionalne i šablonske aktivnosti traju i danas. Dopustimo djetetu koje želi i može više da se uzdigne i bude bolje nego prosjek, ali ne dozvolimo da ga favorizujemo.  Dijete koje zna sva slova, da li azbuke ili abecede ili možda čak i oba pisma, trebamo podstaći da uči još kako bi savladalo veće i teže prepreke, u ovom slučaju čitanje ili neke jednostavnije  matematičke operacije, koje bi vodile ka sve složenijima. Bitna je dječja zainteresovanost. Nikada ne trebamo pretjerati i preforsirati djete, nego ga dozirati i golicati njegovu maštu, jer samo time nećemo stvoriti kontra efekat, koji prijeti nezadovoljstvom jer dijete nije uspjelo da riješi dati zadatak.

Ne možemo smatrati da je nivo ovakvog djeteta suvo bojenje!

Sa ovakvom djecom, trebali bismo ispitati različite stilove učenja i tehnike memorisanja, ispitati uticaj pravljenja pauza, promjena aktivnosti i još mnogo toga. Međutim, postoji i veliko nepovjerenje i sumnjičavost među vaspitačima/učiteljima/nastavnicima u prhvatanju novih inovacija. Nažalost, neki će doživjeti, a neki su i doživjeli penziju, a ne probavši ove tehnike te poboljšali vlastite mogućnosti. Glasna učionica ako se pravilno kontroliše, uključuje glasove mnoge djece koji aktivno učestvuju može samo da pospiješi rad. Uspješnim vaspitačima glasna učionica neće smetati, nego će pružiti djeci mogućnost da se uključe u sve aktivnosti.

Pored prosvjetnih radnika bilo bi dobro prodrijeti i u svijest roditelja koji sliježu ramena i prihvataju činjenicu: „Kako je tako je“.. Stanite i razmislite malo! Pogledajte ispred sebe i „predvidite“ budućnost vašeg djeteta. Mislite li da će se ono nastaviti boriti kroz život i hrliti ka znanju , a time ostvarujući nove trofeje ako je sputavano i ograničavano u ranoj fazi intelektualnog razvoja?

        Naravno da NEĆE! – Prikloniće se sredini u kojoj je oblikovano!

Vaše dijete treba da vam bude prioritet. Svi kažemo da jeste, ali razna istraživanja pokazuju suprotno. Zbog sve manjeg provođenja vremena sa njima, sve manje možete uočiti promjene koje su možda genijalne, a to do sada još niko nije primijetio. Provodite više vremena zajedno, bodrite ih, ukažite im povjerenje kako bi se osjećali bitnijima, idite u šetnje, parkove, dopustite im da se isprljaju, jer sve ovo će im ukazati da su voljeni što je i nabitnije od svega!

Roditelj je najveća podrška!